Put k europskim izborima (1951. – 1979.)

Ideja o izborima za zastupnike u Europskom parlamentu postoji od osnivanja prvih europskih institucija. Ona, međutim, nije zaživjela tijekom prvih desetljeća postojanja Europskih zajednica: nacionalni predstavnici u Zajedničkoj skupštini Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ) nisu se birali na neposrednim izborima, nego su ih imenovali članovi nacionalnih parlamenata.

No, običnim građanima i Europskoj zajednici bilo je važno da javnost bude demokratski uključena u donošenje odluka na europskoj razini. Iako države članice 1960. nisu odobrile nacrt konvencije o izravnim izborima (tzv. „Dehousseovo izvješće”), civilni aktivisti su nastavili zahtijevati izbore. Proeuropski pokreti vodili su kampanje za organiziranje izbora na europskoj razini, a neki su čak organizirali simulirane europske skupštine i izbore. Tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća građani su slali predstavke Europskom parlamentu i zahtijevali veću potporu za europske izbore.

Parlament je 1975. usvojio izvješće o organizaciji izravnih europskih izbora. Patijnovo izvješće, nazvano po autoru, nizozemskom zastupniku Scheltu Patijnu, poslužilo je kao temelj za kasnije prihvaćanje europskih izbora među državama članicama.

Ministri vanjskih poslova država članica potpisali su 1976. europski izborni akt i time pristali na održavanje izravnih izbora za Europski parlament. Izbori bi se odvijali tijekom istog razdoblja u svim članicama Europske zajednice, a države članice same bi odlučile koji će sustav glasanja primijeniti. 

Poslušajte podcast (EN)

U Europskom parlamentu okupljaju se ljudi iz cijele Europske unije kako bi raspravljali i odlučivali o važnim pitanjima koja utječu na živote svih građana. Građani imaju ključnu ulogu u tom procesu. Demokracija počinje s ljudima, s nama.